Britanski novinar posjetio najstariju evropsku prašumu koja se nalazi u BiH: "Idemo u lov na bosanske medvjede..."

Njegovu priču koju je objavio The Guardian prenosimo u cjelosti.

Idemo u lov na bosanske medvjede... u najstarijoj šumi u Evropi

„Poznajem ovog medvjeda. I on poznaje mene. Sreli smo se nekoliko puta.“ Naš vodič za taj dan pokazuje na oštećeni znak u Nacionalnom parku Sutjeska, na početku staze koja se spušta prema Perućici na jugoistoku Bosne. Drveni stub prekriven je ogrebotinama velikih kandži.

„Medvjedi su morski psi kopna, jer imaju najizraženije čulo mirisa na planini. Izuzetno su inteligentni. Duboko sam uvjeren da znaju ko im je prijatelj, a ko neprijatelj. Često dolazim u šumu, pa ovaj medvjed poznaje moj miris. Ali desio se jedan incident – lovac koji je došao ovdje da ubija, a medvjed mu je oderao lice kao narandžu.“

Perućica, najveće stanište djetlića u Evropi, gdje se jede vrhunska divokozina

Tom slikom Dejan Elez odmah privlači našu punu pažnju. Diplomirani pravnik koji je postao rendžer, a danas planinski vodič, rođeni je pripovjedač. Moj saputnik Chris i ja slušamo ga bez daha dok opisuje čuvenu bitku vođenu nedaleko odavde, kada su jugoslavenski partizani 1943. godine probili njemačko okruženje koristeći silovitu oluju kao zaklon.

„Vjetar je jačao, a munje su sijevale kao stroboskop.“

Nakon toga, Dejanova priča vodi mnogo dalje u prošlost, u dubinu jedne od najstarijih evropskih šuma.

Perućica - evropski prašumski raritet i turistička atrakcija

Prašuma stara 20.000 godina

Naučnici procjenjuju da Perućica, koja se prostire niz padine kanjona u Bosni i Hercegovini, raste bez ljudskog utjecaja već 20.000 godina. Uz Białowieżu, koja se proteže između Poljske i Bjelorusije, smatra se posljednjim pravim ostatkom iskonske evropske šume koja je nekada prekrivala kontinent.

Ali Perućica je, kaže Dejan, mnogo bolje očuvana. Nikada nije bila naseljena, a nepristupačan teren i strme padine spasili su njena stabla od sječe. Njenih 1.434 hektara danas je pod strogom zaštitom – niko ne može ući bez vodiča – a značaj ovog područja priznao je i UNESCO.

Sa vidikovca na kamenitom grebenu, gusta zelenila šire se ispod nas, držeći se za strme zidove kanjona iznad rijeke. Rijeka se puni vodom iz Skakavca, 75 metara visokog vodopada koji tutnji kroz oblake vodene prašine, dok visoko iznad blista bijeli planinski vrh.

Chris i ja prvobitno smo planirali uspon na Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine sa 2.386 metara, ali prije nekoliko sedmica pao je snijeg i upozoreni smo da su uslovi u rano proljeće opasni. Uspon ćemo ostaviti za neki drugi put. Danas se spuštamo.

Tragovi medvjeda u šumi

Dejan vodi stazom koja vijuga kroz šumu bukve, jele, smrče, bora i javora. Priznaje da ne zna imena svih stabala, ali ono što poznaje do najsitnijih detalja jesu tragovi životinja.

Šuma je, kaže, „čitljiva“ i on je čita poput knjige.

Kružne površine gdje je humus razgrnut nastale su dok su divokoze kopale hranjivo korijenje. Srne rade isto, ali njihove rupe su preciznije i dublje.

„Pogledajte“, kaže pokazujući na mokar balvan. „Ove ogrebotine napravio je neki pasoliki predator, lisica ili vuk. Ali tamo, na istom balvanu, nešto još uzbudljivije.“

Šire i dublje ogrebotine ostavio je smeđi medvjed. Nedaleko se nalazi veća rupa gdje je medvjed opljačkao košnicu divljih pčela.

Naravno, susret s medvjedom nikada nije zagarantovan, ali je uvijek moguć u ovo doba godine, kada medvjedi izlaze iz zimskog sna i proždiru srijemuš – biljku poznatu na Balkanu kao „medvjeđi luk“.

„Ako stanem, i vi stanite! Sada smo u nečujnom modu.“

Hram prirode

Sa svakih nekoliko minuta spuštanja čini se kao da ulazimo u novi svijet dok umjerena prašuma postaje sve viša i gušća. Mrtvo drveće leži posvuda – paradoksalno, znak zdravlja šume. Lišajevi, mahovina i gljive vise sa grana. Nevjerovatna biološka raznolikost štiti Perućicu od epidemija poput potkornjaka koji su opustošili stare šume drugdje u Evropi.

N1 u Sutjesci: Prekrasni snimci posljednje prašume u Evropi

Sa oko 170 vrsta drveća i grmlja i više od hiljadu biljnih vrsta, nije ni čudo što naš vodič ne poznaje sve.

Tokom posljednjeg ledenog doba Perućica je izbjegla zaleđivanje i postala utočište mnogim vrstama. Odatle su se stabla širila prema sjeveru kada se klima zagrijala.

Dejan vjeruje da je ime šume povezano s Perunom, predkršćanskim i predislamskim slavenskim bogom munje.

„Zaista djeluje kao da lutamo kroz hram“, piše Hunt.

“Ova šuma ulazi u vas”

Dejan je spakovao sendviče – sir i šunku u debelim bijelim pecivima – koje jedemo na travnatoj litici iznad vodopada. Ovdje očito dolaze i divokoze, jer su njihovi tragovi posvuda.

Ne vidimo krdo, kao što ne vidimo ni divlje mačke, risove ili vukove koji također žive u ovoj šumi, ali sama spoznaja da su tu, možda vrlo blizu nas, donosi osjećaj koji autor opisuje kao duboko poštovanje.

Svako od nas utihne pred prizorom. Maglić i okolne planine nestaju iza bijelih oblaka i počinje kiša. Vlažnost više nije važna.

Sa svojim pravničkim obrazovanjem, Dejan vrlo jasno govori i o prijetnjama. Drevna šuma možda jeste sigurna, ali lovci dolaze u širi prostor nacionalnog parka, a rendžeri su ponekad podmićeni da okrenu glavu.

Većina posjetilaca Sutjeske odsjedne u Tjentištu, selu uz glavnu cestu sa nekoliko pansiona i restorana, ali granice parka sve su više pod pritiskom gradnje. Čak je i drvena koliba u kojoj su odsjedali, prema njegovom mišljenju, preblizu ulazu u park.

Nije problem da ljudi dolaze ovdje, govori im Dejan dok se vraćaju nazad. Važno je kako dolaze – kao gosti koji poštuju prostor.

„Mi nismo vlasnici šume, čak ni ove staze. Njome hodaju i druga bića.“

Na jednom mjestu sklanja lišće i pokazuje komadiće kostiju koje je probavni sistem vuka izbacio. Malo dalje nalazi se vučji izmet pun dlake divokoze.

„Ovo je namjerno ostavljeno na stazi da nam pokaže da je ovo njihova teritorija. Oni ništa ne rade slučajno. Sve ima značenje.“

Nakon gotovo pet sati hoda izlaze na makadamski put prema Tjentištu. Odsustvo tolikog života djeluje gotovo šokantno.

„Obojica osjećamo da nas je pogled u evropsku divlju prošlost promijenio“, piše Hunt, „a možda nas je promijenio i na biološkom nivou.“

Dok se rastaju, Dejan im kaže:

„Vi ste bili izloženi univerzumu mikroorganizama koje nikada nećete pronaći u Engleskoj. Ova šuma ulazi u vas.“

Perućica ih, piše autor, prati dok napuštaju nacionalni park i vraćaju se u Sarajevo, dva i po sata vožnje prema sjeveru – istim pravcem kojim su se nekada stabla širila nakon završetka ledenog doba.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad